Pisac iz provincije
Dovitljivi
Blog
utorak, rujan 26, 2006
http://aristonov.blog.hr

;)
dovitljivi @ 22:27 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 11, 2006
Jedna je žena bila toliko dovitljiva da je smotala i samog dovitljivog. Ako se itko pitao zašto tako malo pišem; Postoji li kvalitetan, a zaljubljen pisac? Tek kad ljubav dosegne dovoljno visok nivo da bude inspirirajuća. Uskoro, ne brinite.
dovitljivi @ 11:48 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 17, 2006

Evo prolazi jedna od onih davno opisanih noći, kad priroda stoji i osluškuje ljude. Uokolo razbacao mjesec svoj sjaj, a na svodu poneka probušena i svjetleća rupica treperi. Umoran sam i sjetan. Puštam da trava osjeti treptaj mog bosog stopala i krv što mi prolazi njime. Spuštam se na leđa, i zatvaram oči. Miriše trava, jutros pokošena. Na nešto me podsjeća, pokušavam se dosjetiti, ali uzalud. Mozak mi večeras odbija poslušnost. A taj mistični miris i dalje me okružuje. I podsjeća. Možda na tebe?

Kako da to znam, još te upoznao nisam i tvoje kože opipao niti kose pogladio nisam. U snovima sam ti ljubio usne, ali snovi s jutrom ishlape i krmeljavo jutro mi na spomen donese samo kratke isječke noći. Nedovoljno da te uhvatim, pa ostanem razmišljajući o tebi. Gdje si nestala, ako si uopće postojala? Možda sam te samo zamislio jer mi srce lupalo u prazno?

Ma znam da postojiš. Samo te moram pronaći, u okolnostima i slučaju, možda čak i u nadi. Uvjeren sam da me čekaš i da nećeš ishlapjeti s mojim sjećanjem. Jer volio bih te pored sebe. Milovao bih ti lice ushićen usnulim ti očima i probdio noć ispunjenu tvojim dahom. Trsi mi se koža i na samu pomisao. Još samo da te pronađem pa da te zavolim i osjetim.

Hajde, ako imaš hrabrosti, izađi i mahni mi. Pozovi me, vikni mi. Ja ću ti potrčati u susret, dignuti te rukom oko struka i poljubiti. A ti mi reci osmijehom, jesam li te samo sanjao ili si bila stvarna. Pa započeti će tada život, al' bojim se; nestat će snova?

dovitljivi @ 22:21 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 22, 2006







Govoreći o Bogu u smislu katoličanstva, ključno pitanje nije Što ili Tko je Bog, već što je za tebe Bog? Bog je lik iz knjige prepune odličnih priča. Imaginarna pojava koja nas okružuje? Krivo - nije niti malo imaginarna. Niti malo manje imaginarna od čovjeka jer Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, ergo, čovjek je Bog. Onaj tko doslovno vjeruje u Boga nikad neće spoznati istog. Zanemaruje čovjeka pritom, nadajući se svemoćnoj sili.

Zar se nije ugodnije, duhovnije i iskrenije ispovjediti čovjeku oči u oči umjesto čovjeku koji hini svetost omeđen drvenom preprekom ispovjedaonice; svećenik? Nije li Božanstveno vjerovati u čovjeka? Kreposni ljudi, visoko moralni vjeruju u sebe i svoje sposobnosti. To ih čini sposobnijima brinuti se o drugima i o moralu drugih. Za razliku od ljudi koji doslovno vjeruju u Boga kao u nešto nestvarno što će ih voditi - postižu unutarnji mir traženjem nečeg vanjskog. Dok visoko moralni ljudi posjeduju svoj unutarnji mir - drugi ljudi ga mogu uistinu i pronaći u njima.

Bog je moral, a ne starac s bradom. Religija je komercijalizacija i materijalizacija vjere. Crkva je suvišna - čovjek je dostatan.

dovitljivi @ 12:31 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 15, 2006

Sretni su oni ljudi koji život mogu gledati kao sasvim jednostavnu šalu i uzgred se smijati, umjesto da budu jedine budale koje nisu shvatile vic. Da ne budu glupavo zbunjeni dok se ostali vesele.


Dopustite mi da vam govorim o govnima. Naizgled tako nevažnoj i nepoželjnoj temi. Ali samo naizgled. Jer govna nisu ništa strano, nešto što se događa drugima i o čemu mi ne skrbimo. Ta nedivna nestvorenja tokom povijesti čovjeka zauzimaju zadnje mjesto i bivaju odbačena s gadošću. Govna su podcijenjena, drage dame i draga gospodo što kad tad sjedite na wc-u i sudjelujete u procesu obogaćivanja prirode vlastitim snagama. Dopustite mi da vam objasnim vašu zabludu pa je prihvatite ili se i dalje pravite da to nisu i vaša govna.

U jednom romanu kojeg sam svojedobno čitao odlično je objašnjenja uloga govna u čovjekovom životu. Ljubav prema govnima poistovjećena je s ljubavlju prema ženi. Glavni se akter tog romana u jednom trenu našao u kupaonici voljene žene. Ona je sjedila na wc-u, crvena u licu bavila se svojim govnima. Kad se uzdigla, on pusti vodu umjesto nje gledajući kako njena govna bivaju isprana unutar bijele školjke. To je bila prava ljubav. Prihvatio je njezina govna kao dio nje. Kao što je volio njene oči, njene suze ili njene usne i njezinu slinu, tako je volio i njena govna. Ima li veće ljubavi od te?

A što je čovjek koji se srami svojih govana? To nije čovjek. Tu nema morala. Jer samo čovjek pomiren sa svojim govnima može biti pomiren sa sudbinom i realno prihvaćati stvarnost - druge ljude i njihova govna. Onaj koji shvaća da se iza čovjekove ljepote krije gadost govana može biti sretan. Crno postoji da  znamo što je bijelo. Govna smrde da mi možemo mirisati. Ona napuštaju naše tijelo, žrtvuju se za nas kako bi se mi posvetili lijepim stvarima u životu, a ne priznajemo im da bez njih ne bi iste bilo. Da nema govana, ne bi bilo cvijeća, dragi moji. Svih onih mirisnih elemenata kojima prikrivamo miris govana. A njihov izgled? Ta vidio sam ružnijih ljudi od nekih govana.

Govno je čovjekova moralna obaveza i najveće mjerilo morala. Reci mi što misliš o svojim govnima i reći ću ti kakav si čovjek. Bježiš li od svojih govana, bježiš od istine. Bježiš li od svojih govana - bježiš od drugih ljudi, sakrivaš se i živiš u iluziji koja ni tebi nije stvarna jer miris govna dopire i do tvojih nosnica. Pomiri se sa sudbinom. Shvati da su govna dio tvog života i da ih ne trebaš glorificirati, ali niti odbacivati.
Hajdemo ne biti licemjeri i praviti se da govna ne postoje. Da proces čišćenja tijela nije i proces čišćenja duha. Tko se srami svojih govana, srami se sebe. Tako je jednostavno i tako je logično. Ta ako je On stvorio nas na svoju sliku i priliku, zar se i On ne bavi govnima? Zar govna nisu zaslužila naše najveće poštovanje i prihvaćanje?

Nikad nije načisto sa sobom onaj koji nije načisto sa svojim govnima. Dragi moji, govna su oko nas. Volite se i serite ih s ljubavlju.
dovitljivi @ 14:08 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, lipanj 2, 2006




Ne sjećam se da smo razgovarali kad smo se prvi puta sreli. Niti da sam ti pružio ruku. Nekako smo to oboje  predvidjeli. Nije bilo važno. Napokon smo se sreli i ja sam te zagrlio. S obje ruke. Primila si mi rukama glavu i dlanovima pritisnula lice. Izgledao sam kao riba s ispupčenim usnama kad si me poljubila. Ne sjećam se poljupca niti jesam li ti uzvratio. Ali sjećam se osmjeha. I tvog i mog. Znaš li što je parajezik? Tada smo znali. Nismo imali potrebu za riječima, ma nismo ni znali za riječi niti su one bile važne. Samo smo se smijali, gestikulirali i ljubili. Dodirivali se i grlili. Tada sam ti na tom čudnom jeziku rekao da te volim, a ti si se nasmijala i spotaknula o nekog niskog čovjeka. Htio sam ga lupiti, no poljubila si me pa sam se predomislio. Iako sam već u glavi imao viziju kako ga udaram. Zar se ne sjećaš? To je bio drugi iskaz moje ljubavi.

 

Izašli smo van. Padala je kiša, blato svuda. Ti, ja i parajezik. Gestikuliraš mi i mašeš rukom da te slijedim. Ne dvojim ni trena. Na stepenicama smo, sjećaš se? Sad ja tebe držim za lice i ljubim, a tebi se pleše. Preskačeš ogradu i padaš u blato. U nakani da te spasim i sam se zapletem o oštre žice. Tada sam prvi put prolio krv za tebe. Sjećaš se? Uhvatila si mi ruku i stavila je na usne. Moja krv boji tvoje usne a ti plešeš na mjestu. Vadim te iz blata, hodamo uz ogradu pa kroz vrata na cestu. Vraćamo se na stepenice gdje te grlim. Moja glava na tvojim grudima i tvoje blatne noge na mojim koljenima. Više ti se ne pleše. Topao ti je moj jezik na vratu. Umirio te. Zaspala si. Krv mi i dalje teče, slabo mi je. Sjećaš li se što je bilo kasnije? Ja ne. Oh, Bože, kako smo bili pijani kad smo se prvi put sreli..

dovitljivi @ 10:44 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
petak, svibanj 26, 2006



Slušalice na ušima izoliraju ga od vanjske buke. Glazba mu ispunjava uši, odbija se praznom dupljom nekoliko trenutaka pa se naglo zaustavlja na bubnjićima. Oni zatrepere - po već iskušanoj formuli pretvore zvuk iz nerazumljivog titraja pa ga smjeste u mozak. Od tamo dopre užitak prividno u njegove uši. Nesvjesno usne opišu lagodni polukrug. Reakcija se u obliku srsa naglo proširi tijelom. Na rukama, podno laktova s gornje strane izboče se dlačice. I one trepere u ritmu užurbanog srca. Kemija ključa žilama i čini energiju tešku za shvatiti. Sjedi. Savinuo je desnu nogu i postavio je na koljeno lijeve. Njome  bezuspješno hvata ritam što mu se odbija po glavi i tijelu. U trbuhu osjeća nadimanje i čudan osjećaj kao da je istovremeno sit i gladan. Vrhove je nemirnih prstiju položio na bedro i kao da mu se ona čudnovata energija sakuplja u njima pa mora lupkati. Mora ju transformirati inače će se nakupiti i bolno eksplodirati. Osjeća slabost u venama unatoč užurbanom prolasku krvi dok se energija slijeva između mozga i prstiju te dok mu se trbuh i dalje nadima.


 

 Sad je prestao tapkati nogom. Umirio je udarce srca jer su violončela prestala loviti trube. Čuje se samo jedna usamljena violina kako pluta slikovitim putovima, ravnajući se po notama koje se ne čitaju. Dopiru iznebuha glazbeniku što ju strastveno drži za vrat. Pred očima mu prolaze povisilice i snizilice, a on ih pretvara u pokret prstiju. Ne, nije to samo običan pokret prstiju kao kad odmahnemo rukom u pozdravu, već pokret ispunjen nečim čarobnim. Suosjeća s instrumentom, obuhvaća ga dušom. Nadopunjuju se u valovima ekstaze što se u njegovu mozgu sad već vraćaju putem bubnjića. Suzdržano uzdiše  kao da vodi ljubav i pokušava održati strast što dulje. Kao da mora proći pokraj stotina svijeća i niti jednu ugasiti vjetrom što ga iza sebe ostavlja. Mora ih preletjeti.

 

Nije niti malo umoran. Violini što sama plovi iza leđa šuljaju se druge. Ubrzavaju i žele je zaskočiti - ona im bježi. Upuštaju se u strastvenu igru na valovima simfonije. Sad jedna vodi, a druga ju sustiže pa prva napravi velik razmak - zastane - i sačeka da ju druga sustigne. Pridružuju im se i trube. Veliki bubanj oglasi se jednom pa još jednom i onda utihne. Violončela drže napetost zraka koja može rezati papire s notama što ih trube otpuhuju u zrak. Srce je već krenulo u marš. Udara i ruši sve oko sebe. Šalje krvave trupe po cijelom tijelu da uzdrmaju organizam. Znoj probija kožu, skliže se istom pa treptajem srca odleti u obliku kapljice koja se razbije o pod. Posljedica.

 

 

I tada staje. Bubnjevi su utihnuli. Viole usporavaju, srce se smiruje, kapljice znoja suše. Diše polagano da dođe do daha. Stavlja ruke na slušalice, skida ih s ušiju. Smiješi se. Voli slušati kako glazbenik vodi ljubav s instrumentom.

 

dovitljivi @ 10:32 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 16, 2006





Tko je Ecije pitali su se mnogi tih dana. Novinarski koncerni naredili su svojim urednicima da svakodnevno upituju putem proglasa. Pitanje je dvaput bilo i na naslovnicama svih novina u zemlji. Tko je Ecije? Mnoge su žene postavljale to pitanje dok su u prodavaonicama razgovarale s mušterijama. Frizerke u salonu, medicinske sestre u bolničkim opravama pa čak i časne sestre u crnim haljama. Tko je Ecije pitali su se i muškarci dok su ispijali pivo na šanku. Nogometne utakmice bile su prepravljene znatiželjnih s ogromnim transparentima. Svi se oni pitaše istu stvar: Tko je Ecije? Tih je dana u državnom saboru oštro raspravljano o integritetu Ecija i njegovom identitetu. Filozofi su počeli proučavati Ecijanštinu, a biolozi su tražili njegovu pojavnost u tragovima. Osvanuli su grafiti na ulicama. Zrakoplovi su letjeli nisko iznad gradova i umjesto uobičajenih patetičnih poruka i prosidba te reklama nosili Veliko Pitanje. Tko je Ecije? Nitko nije razbijao glavu što je on učinio i kakav je bio, već samo tko je. Kao da će to pitanje odgovoriti na sva ostala. Tko je Ecije pitali su se svećenici u svojim obraćanjima Bogu. Pravnici su pripremali zakone o Eciju. Slikari su ga oslikavali, glazbenici opjevali, a književnici opisali, no nitko zapravo nije znao tko je Ecije. Tko je Ecije? Osvanuo je ogromni kip u centru glavnog grada. Kipar nije znao tko je Ecije, ali ga je uobličio tako da može biti bilo tko. Ljudi su čak počeli sumnjati da je Ecije jedan od njih i da je sve samo medijski trik. Oni koji su to činili javno bivali su osuđeni; što od javnosti - što od pravosuđa i zakona. Tko je Ecije pitao se zatvorski čuvar prolazeći  hodnicima dok su zatvorenici panično tvrdili da su oni Ecije. Svi do jednog. Tko je Ecije pitala se i devet godišnja djevojčica koja je upravo jela čokoladicu na čijoj se pozadini postavljalo nagradno pitanje: "Tko je Ecije? Onaj koji odgovori bit će doživotno nagrađen!" Tko je Ecije nije postalo samo pitanje, već je nadišlo stvarnost. Postalo je kvantno pitanje. Fizičari su razvili teorije, kemičari također, a ekstremisti su ga ispisali krvlju po pločnicima. Ecije nije bio Bog, samo to su znali, ali tko je Ecije? Medijska eksponiranost Ecija doslegla je svoj maksimum. Gdje god bi skrenuli pogled svugdje isto pitanje; Veliko Pitanje. Tko je Ecije? Pomolio se starac čuvajući ovce i upitao Boga tko je Ecije. Napisale se rasprave i traktati. Vodile se čak i svađe, bivalo je i mrtvih. Ljudi su bili spremni umrijeti za odgovor na pitanje o Eciju. Dozivali su duhove, organizirali seanse, okupljali se u mnoštvu glasno ga tražeći. Netko se bio dosjetio da bi mogli organizirati ophodnje u 4 smjene koje bi po cijele dane tražile Ecija. Tako i bi. Tko je Ecije i dalje su se pitali prolaznici vremena. Tko je Ecije? Svijet posta jedan veliki upitnik. Frustracije oko Ecija poprimile su tolike razmjere da je njihov izljev bilo nemoguće obuzdati. Tko je, dovraga, Ecije? Tko je, pobogu, Ecije? Tko je za ime Božje Ecije? Dok je pretučeni prolaznik proljevao krv na ulici, pitao se tko je Ecije. Majka je u porodu izviknula njegovo ime, djete je zaplakalo kao da plače od tuge što ne zna tko je Ecije. Ubrzo Veliko Pitanje postade toliko veliko da ne postojaše osobe na cijelom svijetu koja nije postavila isto pitanje. Tko je Ecije? Osnove ljudskog postojanja, metafizičke, evolucijske, religijske i sve ostale nagrizalo je pitanje. Tko je Ecije? Nitko više ni u što nije siguran. U svijetu nastade kaos. Ecije tko je? Pitaše se na mnogim jezicima, narječjima pa čak i gluhi obogatiše svoju komunikaciju posebnim znakom za Veliko Pitanje. Nitko nije ostao ravnodušan; ljudi su zbog svoje prirode doslovce umirali od znatiželje. Tko je Ecije?



Ma Ecije je kreten. Postmodernistički isprdak dovitljivog blogera.

dovitljivi @ 12:22 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, svibanj 12, 2006





Upravo sam umro. Brat me slučajno gurnuo pod automobil na kišom podmazanu cestu i ja sam poginuo. Kad sam bio živ i razmišljao o takvom načinu umiranja ježio sam se od pomisli da će boljeti no, začudo, ništa nisam osjetio. Vidio sam branik ispred očiju i poslije toga je uslijedio duži pad. Nema boli, ne vidim da ima krvi - ništa. Samo tupi udarac nakon kojeg odradih nekoliko trenutaka šutke promatrajući poznato lice s namjerom da nešto kažem. I onda smrt. Lebdim iznad svojeg tijela i promatram brata kako suzama pokušava oprati krv s kolnika. Glasno psuje i pokušava me natjerati da progovorim, ali neću jer se zaista dobro osjećam mrtav. Smrt pročišćuje više nego ikoji drugi osjećaj što sam ga za života okusio. Koje fascinantno otkriće. Preboljet će on to već nekako.

 

Danas smo se jako dobro proveli. Igrali smo biljar, pili pivo i u onako opuštenoj atmosferi bezbrižno provodili sate.  Dan je krasan. Sunce nije prejako, vjetar lagano puše. Baš onako kako volim. Ujutro sam protegnuo noge s kreveta, otvorio prozor i zbog smirenog okoliša kojeg ugledah dosjetih se onog filmskog citata: " Danas je lijep dan za umiranje. " Pomiren sa sudbinom, nasmijao sam se kao da sam znao da ću za par sati biti mrtav. Ima nešto u tome i mnogi to često spominju. Kao da ti Smrt sama obznani da je vrijeme došlo. Pomakne kazaljake na tvom satu i kad shvatiš da više nema vremena ne osjećaš potrebu da se žuriš. Sve stigneš napraviti, ali jednostavno ne osjećaš potrebu. Sutra ionako nećeš biti ovdje, svi će biti žalosni i ne osjećaš se krivim zbog toga. Svijet se i dalje okreće.

 

Ostao sam dovoljno dugo da vidim svoj sprovod. Zamišljao sam ga stotinu puta. Majka u crnini, otac je pridržava onako suzdržan i ozbiljan. Pazi da ne pusti suzu i pokaže da me ipak volio. Starija sestra vodi mlađu za ruku, izbezumljeno zureći u lijes kao da njen pogled može nešto promijeniti. Kao da će sugestijom natjerati moje sad već hladno srce da zakuca ispočetka i ponovno joj izmami osmijeh na lice. Prijatelji su okupljeni u krug i tješe jedan drugog. Djevojka mi hoda u vjenčanici i jeca suze sakrivena ispod bijelog vea. A moj brat nosi gitaru da je pokopaju sa mnom. Nitko ga ne gleda, nitko ga ne želi vidjeti i svi bi da je on umro umjesto mene. Dva policajca hodaju tik uz njega. Deset godina minimalno. Ubojstvo iz nehaja.

 

Sa mnom je sad sve u redu. Osjećam se dobro, zaista. I nekako bih to htio reći svome bratu. Vidim da ga to mori i izjeda. Razgovarao sam s Bogom i dogovorili smo se da će me vratiti u život na deset sekundi. Odnosno, da će mi vratiti onih deset sekundi što me dijelilo između udarca i smrti. Osjećam njegovu ruku na ramenu. Gurnula me i ja padam pod branik bijelog automobila. Gume škripaju, tup udarac. Otkotrljao sam se nekoliko metara niže cestom. Moj brat trči do mene i gleda me. Šuti. Imam deset sekundi da mu kažem što želim. Da citiram nešto iz filma, nešto na latinskom, nešto duboko. Ne mogu ostaviti svoj život nedorečenim. Moram otići sa stilom.

 

- buraz.. progovaram dok on i dalje šuti u suzama.-

- jebiga buraz, nije bed. Događa se..

 

Nakon toga se nasmijem i mirne duše, doslovce, odlazim. Osjećam se tako dobro.

 

 

 



dovitljivi @ 13:22 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 8, 2006



Dugo sam u trijezna jutra ispraćao budnu noć tražeći jednu laganu misao. Jednu neoporecivo logičnu i jasnu misao kojoj bih posvetio svoj prvi roman. Mogao sam opisati mnoštvo priča i događaja koje su mi tada kao kroničaru bile dostupne, ali moje su ambiciozne želje bile ponešto drugačije. Trebao sam imati osjećaj ljubavi prema ideji koju bih njegovao kroz svaki novi odlomak dok vježbam pitkost svojih rečenica tako da budu i drugima ugodne. Najteže od svega bilo mi je uskladiti osjećaj da mogu veoma lako nizati rečenice s činjenicom da tako lako nanizane rečenice ne ocrtavaju u potpunosti značenje koje sam htio dokazati. Previše bih olako prihvatio riječi koje su dolazile ne primijetivši da su meni tečne, a drugima teško probavljive. Jedan od razloga je bio što se nisam mogao koncentrirati na tehničku stranu pisanja jer sam vjerovao da umjetnička može kompenzirati taj nedostatak. Pogrešno.



Predmnijevam kako su pisci koji su obilježili povijest bili manje opterećeni psihologijom i njenim poznavanjem. Njihove su rečenice rezultat iskustva i dokaz kako se pisac ne postaje talentom nego sakupljenom mudrošću i godinama. Talent valja njegovati, ali bez mudrosti nesigurno stoji poput lista na grani u studenu mjesecu. Jedan lagani povjetarac i već je na podu, pretvara se u hranu drugima svoje vrste. Stvarajući svoje likove, odnosno svoj lik, mnogo sam pisao o njegovoj psihologiji. O onome što razmišlja i pretpostavlja, a malo o tome što zaista radi te kako to utječe na njega. Kako se oblikuje njegova ličnost akcijama i reakcijama. Opet pogrešno.



Kad sam se napokon odlučio da imam premalo stečenog znanja i mudrosti da pronosim riječima neke dublje misli, prihvatio sam se posla i počeo pisati svoj prvi roman - priču. Prvu sam rečenicu krenuo pisati neopterećen potrebom da uhvatim na papir tada još i meni nedostupnu mudrost, već svjestan da moram razraditi sasvim klasične likove i oblikovati njihovu poziciju u jednoj fascinantnoj priči. Kasnije, pišući nove stranice, shvatio sam da priča uopće nije fascinantna. Štoviše, sasvim je obična i time prihvatljiva ljudima koji se s njom identificiraju, a radilo se o mladom piscu koji piše svoj prvi roman. I radi to sasvim pogrešno.

dovitljivi @ 11:25 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
moja grupa
Nema zapisa.
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Index.hr
Nema zapisa.